San u mramoru

-Što?Što gledaš?-pogleda si po odjeći.
Zapiljila sam se. Opet.
-Ništa-promumljam. Sagnem glavu i shvatim da mobitel još uvijek držim u ruci.Isključim opciju u kojoj sam bila i odbacim mobitel na krevet na dvadeset centimetara iza sebe.
-Leo,što mi radimo?
Okrene se prema meni sa zbunjenim izrazom na licu,ali kao da je shvatio,prepoznam tračak panike i prkosa u pogledu.
-Sjedimo-okrene se natrag na stolcu i krene dalje prekopavati po cd-ima.
-Leo…
-Što? Zabavljamo se, eto što-prekine me. Čelo mu se nabere od potisnutog grča.
-K vragu, Lid!-ustane lupnuvši se zvučno po koljenima nakon par sekundi. Zar sve moraš uništiti?
Uzdahne.
-Daj sjedi i smiri se-progunđam. Sjedne klonulih ramena, ali kad je vidio da nisam još spremna reći, okrene se radije prema cd-ima i sam odgađajući.
-Gle-okrene se prema meni,ali zagledam se u prozor,izbjegavajući njegov pogled-stalo mi je do tebe,ali…nije to to. Ne više. Razilazimo se u previše toga.
-Na primjer?-očekivala sam prkos,ali samo mi je izgledao jadan.
-Čini se kao da smo posve dva različita svijeta. Ne znam,možda….Ma, mogu ti sada nabrajati tonu toga i istina je da bih prešla preko tih razlika samo da mislim da je vrijedno toga.
-A nije?
Pogledam ga konačno u oči i samo nijemo odmahnem. Kut usnice sviju mu se u čudan,smiješak. Tužan, ali pomiren sa sudbinom. Zaboli me pomisao da to ipak nije bila sudbina već samo moja volja.
-Bilo je jednom. Ipak.
-Jednom-ponovim.
Podigne ruku i prisloni mi je uz obraz. Nagne se i meko spusti usne na moje.
-Jedan oproštajni, što kažeš? Ne možeš reći da smo se tu razišli.Sneno se nasmiješim i naslonim čelo na njegovo,dragajući polako njegovu ruku.
-Malo smiješno, ovako, ne?-primijeti.
-Jest. Malo puno-obavijem mu ruke oko vrata i duboko udahnem miris borovine.
-Uvijek mi se sviđao taj tvoj dezodorans.Nasmijem se na iznenadnu bliskost koju sam odjednom osjećala prema njemu. Kao da su se vratila neka vremena. Prošla vremena. Na tu pomisao, vratim ruke u krilo i pogledam ga umilno.
-Idem onda-ustane i protrlja ruke o kukove. Pogleda me još jednom. Vratio mu se onaj jadan izraz.
-Osjećao sam to,znaš. Već neko vrijeme. Nije štimalo.
-Trebalo mi je vremena.
Kimne sporo glavom. Na ulaznim vratima poljubi me u obraz,nasmiješi ćudljivo i…ode.
Opet sama.
Vratim se u sobu i sjednem na krevet, pronašavši broj u imeniku mobitela.
-Kika?Učinila sam to.
-Što?Daj,ne zezaj.
-Sama sam, opet.
-Molim?-činila se posve šokirana.
-Da ti kažem istinu, čudan osjećaj.Zapravo, sve to je bilo nekako čudno-počešem se po obrvi.
Dočeka me tišina.
-Kika?
-Što?-glas joj se činio težak tonu.
-Što,sad?-upitam, pokušavajući je natjerati da mi kaže što ne valja.
-Jednostavno ne mogu vjerovati. Pa bili ste tako….
-E pa, nismo više. Znaš i sama da se sve nekako razvodnilo. Eto,meni je dosta šetanja po plićaku.
-Moj Bože,ti imaš plan-ispali sva uzbuđena.
-Molim??
-Imaš plan. Ne laži. Ne bi samo tako odbacila Lea da nije netko drugi u pitanju.
Uzdahnem napadno duboko.
-Ok, upoznala sam jednog tipa i sve.Ali to je bilo još prije kojih dva tjedna i od tada ga nisam vidjela tako da se on definitivno ne smatra razlogom za prekid s Leom. Jednostavno, vrijeme je učinilo svoje.
-Aha.
-Eeeej, budi fer. Upravo sam doživjela prekid.
-Ne kukaj mala,sama si si ga sredila.Vidiš,još jedna stvar. Ne kažeš: ''Prekinula sam s Leom''.
-Pa što?
-Slomljena osoba oplakala njegovo ime ili što god.Ti ne. Ti samo dohujaš i kažeš:''Sama sam''.
-Ok,shvatila sam. Oprosti što te nisam upozorila. Ali ni sama nisam bila spremna. Niti sam bila sigurna u išta. I samo zato što ne cmizdrim kao zaluđena tinejdžerka ne znači da se tako osjećam.-glas mi zatreperi na kraju.
-A osjećaš?-prepoznam cerek njenom glasu.Došla maca na vratanca proleti mi glavom.
-Ok,baš i ne-nasmijem se. Ali spremalo se već neko vrijeme, navikneš se.
-Da,da. Što kažeš onda da malo proslavimo večeras singlerice?
-Singlerice,ha?Imaš prijedlog?
-Meritas.
-Tamo?-začudim se.Čekaj malo,ne loviš mi valjda onog konobara?Opet?
-Ej,večer za singlerice. Konobari su zaduženi samo za piće,ok?
-Ok,ok.
-Hajde,doći ću po tebe oko deset. Mogu se nadati palačinkama?-glas joj omekša na zadnjoj rečenici.
-Oh,vidjet ćemo što možemo učiniti po tom pitanju-zahihoćem.
-Vidimo se,mala.
-Vidimo.
Protrljam si uho zagrijano od slušalice i rastegnem se na krevetu.

Oh,ovo će biti tako čudno.