San u mramoru

Prijeđem prstom preko onih istih malih bisera na srebrnom češljiću kojeg sam nosila prve večeri. Bolno me trzne u utrobi kada se prisjetim kako je završila. Brzo ga ubacim u malu kutijicu želeći ukloniti i taj podsjetnik na tjedne provedene ovdje. Uzmem pohabanu kutijicu u ruke i pažljivo je smjestim u kofer. Posegnem za majicom pokraj njega, složim je sporim pokretima i spustim pokraj već spakiranih suknji. Načas zatvorim oči i pokušam otjerati naviranje nostalgije. Ne odugovlači. Podignem glavu, izbacim ramena i pogledam u novi dan. Mogu ja to.
Trznem se na kucanje iza sebe. Zaprepašteno shvatim da nisam čula odzvanjanje koraka.
- Mademoiselle Rossenberg, stigao je-gledala sam preobrazbu na njegovom licu dok je još govorio. Uobičajeni ljubazni izraz zamijenio je izraz shvaćanja i blage čežnje.
Klimnem-Hvala, Richarde.
-Idete nekamo? Odmah se posrami.
-Oprostite, ne tiče me se.
Lagano se osmijehnem. –Ne brinite. I da, idem.
-Ako smijem pripomenuti, gospodin neće biti zadovoljan.
Slegnem ramenima, a on se na to samo nakloni:-Pronaći ćete ga u vrtu-i nestane.
Priđem prozoru i odmaknem tešku zavjesu. Šetao je među ružama. Prstom iscrtam njegovu siluetu na prozoru. Dopustim si to. Ovaj zadnji put. Okrenem se od prozora i posložim još odjeće u kovčeg, skupljajući snagu. Krenem skinuti odjeću sa vješalica i shvatim da nema jedne haljine. Brzim koracima odem do predvorja. Opazim sjenu u lijevom kutu i upitam, ne gledajući ga pozorno: -Richarde, jeste li vidjeli moju haljinu? Onu boje breskve?
Okrenem se na dnu stepenica prema njemu i susretnem sive prodorne oči. Ledeni trnci probodu me duž tijela. Osjetim prženje križića na prsima. Bio je to on. Na slici je imao kraću kosu i bio je ležernije odjeven, ali bio je to on. Te oči se ne zaboravljaju. Shvatim da sam zaboravila disati.
-Oprostite-promucam nespretno-mislila sa…
-U redu je. Gospođice Rossenberg?-pomno me pogleda.
-Da, to sam ja. Kako znate?-spustim ruke sa struka opominjući se. Prijateljski stav. Nemoj se zaboraviti.-Vic mi je pričao o Vama-progovori kroz smijeh. Na tren ga pogledam s neshvaćanjem.
-Oh, mislite Viktor. Da-potrudim se nasmiješiti. Shvatim da još uvijek ima kaput na sebi, a da se lijenim pokretima poigrava šeširom u rukama. Zastraši me ta nehajnost.
-Dopustite mi da Vam uzmem kaput-pružim ruku prema njemu.
-Ne, ne. Prilično mi se žuri. Uostalom, ne biste se trebali zamarati takvim stvarima.
Nisam znala kako shvatiti tu zadnja primjedbu.
-Čini mi se da Vic o meni nije posebno pričao-zvonak glas se proširi predvorjem.
-Ne, nije.
-Mogu to shvatiti. Alex Christy-pruži ruku prema meni. Pogledam je s oklijevanjem, a onda je polako položim na njegov dlan. Prinese je usnama i pozorno gledajući me, prisloni usne na nju. U tom trenu Viktor uleti u predvorje. Namršti se na zatečen prizor.
-No, dakle. Fiona, vidim da moj brat nije gubio vrijeme-nasmije se. Sjećanje na prethodnu noć u potpunosti je isparilo iz mog uma. Potražim utočište u Viktorovoj pojavi. Pored njega, Alex Christy izgledao je kao kobna prijetnja.
-Uđimo u salon, hoćemo li?-Viktor galantno pokaže sebi s desna.
-Ovaj, mislim da ću vas ostaviti nasamo. Zapravo tražim Richarda.
Viktor me upitno pogleda,ali samo nastavim gledati u njega tražeći dopuštenje.-U redu. Naravno. Ali svakako nam se pridruži kasnije.
Osmjehnem se.-Naravno.
Okrenem im leđa i uputim se prema kuhinji. Isprati me slava smijeha.
-Richarde?
Pojavi se iz ostave.-Da, mademoiselle Rossenberg?
-Jeste li vidjeli haljinu boje breskve što je visjela u mom ormaru?
-O,da. Ujutro je poslana na kemijsko čišćenje-lice mu se zgrči od brige.-Da pošaljem po nju?
-Ne hvala, Richarde. Neće biti potrebno-osmjehnem mu se i na peti se okrenem na izlazu iz kuhinje.-Čini se da ostajem.