ponedjeljak, 15.12.2008.

EXIT,unatoč

-Zauvijek-osjećala sam kako trne pod mojim hladnim prstima. Polako sam ih pomicala po njegovom vratu, ostavljajući nevidljiv znak.
-Zauvijek-glas jetko odzvoni, a moji nokti urone u meso. Približim mu lice i tvrde usne spustim na njegovu sljepoočnicu. Crna kosa poškaklje mi obraze. Odjednom me grubo trgne za ruke i čvrsto ih pritisne, jednu uz drugu, iza leđa toliko jako da mi glava poleti unatrag. Posve mirna, ne pokušavajući se otrgnuti, ugledam neku zluradost u njegovom žareću pogledu.
-Duguješ mi. Mnogo-usne su mu se jedva pomakle, ali glas koji je izašao bio je prijeteć i gromak.
-Ništa-prosikćem, odolijevajući porivu da mu pljunem u to snishodljivo lice.-Ništa-ponovim glasnije. Opusti mi ruke, ali tek toliko da ih sa strane pribije uza zid svojima,a tupi zvuk udarca spoji se s njegovom mahnitošću. Glavom mi uzdigne moju i prisloni mi usne na vrat, a već za tren osjetim kako mu zubi grabe grkljan.
-Ništa?-promuklo ponovi, izazivajući, i jače zabode zube u žilu. Iz mojeg grla proteče nedefinirani, gotovo životinjski zvuk. Podigne oprezno glavu. Prepoznam bljesak šoka u njegovim očima kada shvati moj prkos. Podrugljivo se nasmijem, naslađujući se i polako obližem usne.

Photobucket

Iznenada, ruka mi se nađe mlitava uz bok dok mi je bol još kuckala u zglobu, a njegova ruka čvrsto zgrabi moju čeljust. Imala sam osjećaj da će je svakog časa zdrobiti. Pokušam se otrgnuti i gotovo mu uzmaknem kada me uhvati natrag i udari mi glavom o zid. Zgrabi mi jednu usnu, progura jezik kroz moja, od grča otvorena, usta. Osjetivši njegovu slinu, u panici ga ugrizem za jezik. Netremice me pusti prekrivši usta rukom. Gotovo ciknem kada ugledam kako mu se krv cijedi niz bradu. Duboko udišući, ostanem prislonjena uza zid opčarana prizorom. Otkrivši lice, lijeno mu se približim za korak i polagano mu pokupim krv prstom i prinesem usnama, kušajući je dok me njegov pogled hipnotički probijao.
-Ništa-pogledam ga po zadnji put i okrenem se. Izbacim prsa, izravnam leđa i istupim na Sunce. Crni plašt, koji se neprestance vijorio oko mene, sada je nestao. Njegova težina više me nije vukla na dno. Već sljedećeg trena, svaki dio mog tijela obavije nježna bol i... rasprsnem se. Sjajni komadići,ostvaština mojeg postojanja,još dugo su lebdjeli zrakom nad običnim smrtnicima.

Ništa. Ne više.
00:57 | Komentari (4) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.