|
Zvono telefona odjekivalo mi je u ušima. Rukom pijano prijeđem preko obraza, gutajući suze.
-Mili?-zacvilim u slušalicu. Pogladim ju s vanjske strane kao da bi ona mogla ubrzati njegovo javljanje.Mili,javi mi se-drhtavo uzdahnem. Odvrati mi ubrzanim tuljenjem.
-Zauzeto!-ljutito tresnem slušalicu na mjesto. Odteturam iz govornice ne primijetivši da je slušalica izletjela i sada mlatara zrakom. Naslonim se leđima na hladno staklo, šmrcnuvši.
Još mi samo to treba-pomislim. Opipam si nos,ali ne osjetim dodira. Odustajući, opustim ramena i nagnem glavu na staklo tako da mi lice gleda u neba. Sklopim oči.
Zvijezde. Velike. Male. BIJELE. Vrte se.
Shvatim da me uzelo pa brže otvorim oči pokušavajući otjerati besvjesnost. Zateknem prostrano nebo. I samo jednu,blještavu zvijezdu.Venera.
-Jebem ti ljubavi-promrmljam promuklo. Začujem tresak vratiju u blizini i za minutu,iza ugla se pojavi velika mrlja u plavoj jakni. Podigne glavu i otkrije čelo i pomalo iskrivljen nos. Nasmiješim se. Kristina je imala teorije o svom idealnom kao o muškarcu s iskrivljenim nosom. Da je barem tu pa da sama prosudi.
Lik mi tromo kimne,a onda se i sam nasloni na zid nasuprot meni.
-Gužva?-upitam. Nešto me trebalo održati živom.
Samo kimne.
Toliko o buđenju.
-Imaš slučajno nešto kovanica?-pokažem prstom na govornicu. Podigne glavu. Pomalo me zastraši tup pogled krvlju oblivenim očima. Nakon poduže stanke,shvati pa počne prekopavati po džepovima. Konačno, iz stražnjeg džepa začujem zveckanje. No,ruka mu zadrhti i kovanice padnu na pod. Jedna padne ravno kraj moje noge. Sagnem se i pokupim je, kada shvatim da mi je lik na manje od dvadeset centimetara. Oprezno se podignemo ne skidajući pogled jedan s drugoga. Oprezno mi pruži ruku i spusti par kovanica na dlan. Bila je hladna.
-Hvala-prošuštim. Shvatim da mu se orosilo čelo. Nasloni se na zid,a zatim odmah sklizne na pod.
-Nabost ćeš se-kimnem prema razasutom staklu.
Odmahne glavom.-Lako za to.
Trznem se na glas,kao da sam navikla na tišinu.Kimnem. Uđem u govornicu, podignem slušalicu s poda i zataknem par kovanica u aparat.
-Leo,k vragu!Javi se!-opsujem u prazno nakon minute. Naslonim čelo na hladan metal. Poklopim. Izađem van. Zataknem ruke u džepove traperica, grijući ih. Još je uvijek bio na podu. Nije slutilo na dobro.
-Hoćeš da ti pozovem nekog?
Odmahne.
-Trebaš nešto?
-Trebam mira-odreže.
-O da,i meni je bilo drago-podignem ruke u obrani. Uživaj-primaknem se ulazu i otvorim ih.Ovdje je bilo još hladnije nego vani. Prođem mračni hodnik,a techno glazba bila je sve glasnija svakim korakom. Otvorim i ta vrata. Zapuhne me gust oblak dima. Proguram se kroz par grupica. Uočim Martu daljini kako se nekontrolirano smije s nekim nepoznatim tipom. Uspijem doći do nje. Potegnem je za ruku: -Marta, gdje su svi?
Prinese cigaretu usnama. Uvijek je to radila prije nego što bi odgovorila. Trenutačno me to jako živciralo. Čak je napućila usne.
Otraga- pročitam joj s njih. Prijeđem podij i odmaknem zavjese. Kristina je u polu snu sjedila na stolici. Bolje rečeno, ležala. Jedna noga joj je visjela na rukohvatu,a glava joj je bila nisko zabačena unatrag.
Čučnem i prodrmam joj koljeno.
-Kika? 'Ajde, ljubavi, budi se- zatrepće. Usne joj se lijeno razvuku u smiješak kada shvati koga gleda. Pruži ruku kao da će mi potapšati obraz, ali promaši i ruka joj mlitavo stane na mom ramenu.
-Ima netko za zvati taksi?- okrenem se prema ostatku. Ulovim nekoliko zbunjenih pogleda. Usnica mi se lagano podigne s prezirom.
-Ma hajde, nije da vas pitam dijamante? Podrugljivo se nasmiješe.
-Imam ja jedan. 'Ćeš?- začujem glas iz mraka.
-Hah-zamahnem kosom. Poziv bi bio sasvim dovoljan, hvala.
-Ništa, ljudi. Očito se moram snalaziti sama-uspijem podignuti Kiku i osoviti je na noge, držeći za struk.
-Hajde, vrijeme je. Do viđenja, džentlmeni- izađemo ne čekajući pozdrav.Uspijemo se provući kroz mnoštvo i izađemo. Lika u plavoj jakni više nije bilo. Zavučem ruku u Kikinu jaknu tražeći kovanice kada se iza mene otvore vrata i lupe u kralješnicu. Zaspe me provala smijeha.
-O, sorrite, cure-pomnije nas prouče. Što? Ima problema?-upita niži.
Odmahnem glavom.
-A to je mala jezičava-uzvikne viši s prepoznavanjem.
-A to je mali dijamant-nasmiješim se podrugljivo, prepoznavši glas.
-Hah, što ti on izgleda malo, ha?-niži ga zafrkantski grune pod rebra, ali viši mi nastavi pozorno promatrati oči.
Osmijehne se.-E baš si me uvrijedila.
-Nije važno koliki, već što napraviti s tim,ne?-isprsi se opet niži. Podbodem Kiku bolje je namještajući. Nije bila tako lagana u besvijesti.
-Ne izgledaš uvrijeđeno.
-Kamo trebate?-upita viši.
-U Vrištanec- promumljam. Kika zaječi.
-Daj mi ju-uhvati je za struk i s lakoćom podigne. Auto mi je tamo-podigne jedan prst. Perki, reci Suzi i Kreši da idem,ok?Ajde, čujemo se sutra za Kremil još.
Niži kimne.-Vidimo se, stari.
-Čekaj malo, pa možemo mi već doma- usprotivim se.
Okrene se natrag prema meni i podigne obrvu:-Mala, ne pizdi. Taksi ćeš platiti masu. A ja sam trijezan i želim ubiti dosadu. Silovatelj nisam tako da…Bolje ne možeš dobiti.
-Da,to svi kažu-ali nastavimo hodati u smjeru auta.
Spusti Kiku na zadnje sjedalo i stavi joj nekakvu majicu ispod glave. Nije joj smetalo, činilo se da joj ne bi bilo udobnije ni da je u svom krevetu. Sjednem naprijed. Kada je sjeo do mene i upalio auto, primijetim:- Kada malo bolje razmislim, baš bi mi mogao i dati onaj dijamant. Čini se da ti ne bi nedostajao.
Nasmije se. Potapša volan svojeg uglancanog bmw-a.
-Lidija, inače.
-Lidija?-ponovi.
-Lidija. Točka. Bez upitnika.
-U redu- razvukao je to pa je više zvučalo kao Uuuuu reeeedu-Netko ovdje ima komplekse.
Strogo ga pogledam, a on samo pruži ruku: -Ja sam Mark.
-A meni nešto govoriš-promumljam i prihvatim ruku.
Nasmije se.
-Zašto si trijezan?
-Imao sam i ja svojih trenutaka. Davno.Izgleda da sam ih svih potrošio.A što je s tobom?I inače si ovako nabrušena, ili..?
-Ja sam vuk u odijelu ovce-nasmiješim se, pogledavši ga. Ma nisam, samo me sada prošlo(ne tako davno) pa mrzim što je mene dopalo prekinuti čaroliju. Podignem u zrak kažiprst i srednjak na riječ ''čarolija''.
-Mogu to razumjeti. Ruka mu okrzne moju nogu kad promijeni brzinu, a ja se neopazice povučem bliže vratima.
Pogledam kroz prozor. Mraz je uhvatio tratinu uz cestu.
-I inače izlazite ovdje, ti i tvoja prijateljica?-trzne me iz pustoši sna.
-Ponekad. Češće u Ritz.
-Šteta.
-Zašto?
-Ah…recimo da mi jedan frend imao malo problema s jednom konobaricom pa smo se kolektivno pokupili od tamo.
-Isti frend kojeg si sada napustio da bi odveo dvije potpune neznanke kući?
Slegne nemarno ramenima.-Ubijam dosadu.
Možeš nas ostaviti na onom raskršću za Tkalčićevu.
-Ma hajde,sigurno imaš neku bližu lokaciju- pogleda me.
Otpuhnem.-Ružićeva.
Zaustavi auto na dvije kuće od Kikine i izađe iz njega. Pomogne mi unijeti je. Kada smo opet izašli na zrak,upita: -A gdje si ti?
-Iza ugla, odmah.Mogu sama.
-Ubit ću dosadu. Idem s tobom.
Nasmiješim se. Dublje zavučem ruke u džepove jakne, skuturivši se.
-Odbijam to vjerovati-progovorim nakon pola minute,a dah mi se ocrta na hladnoći.
-Što?-okrene se prema meni.
-To, za ubijanje dosade.
-Vjeruj.
-Ne izgledaš kao takav tip, ipak-zagledam se njegov tvrd profil.
-Tu smo-zaustavim se.-Hvala ti. Na svemu.
-Ha, vjeruj u još nešto. Ne radim ništa što mi ne koristi.
-Oh, sebičnjaka li. Budemo li se ikad više sreli, otkrit ćeš mi kako ti je koristio ovaj susret.
-Ne zaboravi, znam gdje stanuješ.
-Možda lažem-izazovem.
-Sakrit ću se u grm i prošpijunirati.
-I glasat se kao ranjena mrkva?
-Ha!Uklopit ću se, bar to.
-Laku noć, Mark. Hvala još jednom.
-'Noć, Lidija- prstom mi pomiluje obraz,a zatim se okrene i odšeta u mrak. Drhteći od hladnoće, dohvatim ključeve u džepu i otključam ulazna vrata. Na prstima se odšuljam do sobe. Velike crvene brojke pokazivale su četiri i pol ujutro. Počnem skidati čizme kada začujem prigušeno vibriranje.
-Sranje!-poletim preko sobe i počnem pretraživati krevet. Još mi je vibrirao u ruci kada sam ga našla.
-Halo!
-Lidija,koji k.. ti misliš da radiš?Leove riječi parale su mi uši.
-Upravo sam stigla doma. Što bih trebala?
-Pa,zvao sam valjda sto puta i ništa.
- Ispraznila se baterija na mobitelu.Ostavila sam ga doma puniti,ok?-lagala sam.
Usput,i ja sam tebe zvala.
-Jesi?-glas mu se povisio za oktavu.
-Da!Ali,slušaj, nema veze sad. Čujemo se sutra, umorna sam.
-Ok. Ne zaboravi na London Eyer.
-Neću,obećajem-osmjehnem se.
-Volim te.
-I ja tebe-riječi me blago zapeku. Nisam se mogla oteti dojmu da sam trebala reći za naš specijalan prijevoz kući. Oh, gluposti! Pa nemaš trinaest!
Da, tako je. Odrasla sam i znaš što radim.
Kada bih barem još povjerovala u to.
|
