petak, 22.08.2008.

Ljubav…ne reci nikome!

Imaš svoje mjesto u vlaku. Toplo je i ugodno i tek se ponekad promeškoljiš.Vlak juri i dok ti u potpunosti miruješ, cijeli svijet se kreće,život prolazi,a ti ni ne primjećuješ.
Jutro je. Ljudi se ukrcavaju i ti svrneš koji put pogled nadajući se da ćeš vidjeti ispod njihovih debelih kaputa bubnjajuća srca.Iskrcaju se,a ti ne žališ.Juri vlak,nikad ne propušta stanicu,a ti još uvijek sjediš u tom dugačkom vagonu,na svojem mjestu.
Promatraš kako se tama spušta.Uvijek nadolazeća tama.Ne nadaš se.Više nikog nema,znaš to.Svi spavaju sa srcem pažljivo umotanog i spremljenog ispod jastuka.
Osvrneš se po vagonu i zamijetiš koliko je star i ofucan, koliko se trese,drhti.Razmišljaš koliko je ljudi prošlo njime i koliko ih je ostavilo traga. Lagano se smrazavaš,ali u mrkloj tami vagon je tvoje utočište.Smiješ se ironiji.
Usudiš se prošarati pogledom još jednom kada zapaziš tamni zatiljak.Sjedi na drugom kraju vagona,a ti ga začuđeno gledaš širom otvorenih očiju.Okrene se kao da zna da promatraš,a ti se sav ukočiš.Brzo odmakneš glavu, ali ne možeš primjetiti da je još uvijek okrenut. Sigurno sada izlazi,da.Pomalo se razljutiš na njega jer nema pravo ograničavati tvoj pogled. Polako okreneš glavu i shvatiš da gleda ravno u tebe.Gleda tim toplim baršunastim očima i zasljepljujućim smiješkom kojim kao da govori:Ja te poznajem.Ne brini,tu sam i ostat ću.Osjećaš kako odvraćaš osmijehom lijeno podignuvši lijevi kut usana dok te oblijeva rumenilo.
Osvane zora,a ti znaš da nikad neće proći.
23:33 | Komentari (0) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.