utorak, 16.09.2008.

Nulta tolerancija na nasilje

Kalkulirala sam. Povijest će me vjerojatno pitat. Hm….Možda da kažem da mi je slabo. Ma jebe mi se. Neću ni ići. Pogledam Miju preko ramena. Tipkala je na mobitel.
-Leo?-gotovo povičem kroz buku iako mi je bila nadomak. Ona samo odvrati klimanjem. Zastanem ispred hodnika.
-O,ma daj ajde…-promrmljam. Zvono zabruji uskim hodnikom. Ispred mene se prostirao pogled na male prvašiće. Prvašiće koji su zakrčili put.
Približim se za korak: -Mogu li,molim vas,proći?
Ništa. Njihovi skvičavi glasovi zatomili su moj upit.
-Molim vas,mogu li proći?-jače naglasim molim vas.
Ništa.
-Jebem vam majku cipelarsku,biste li se više maknuli,smeće jedno neodgojeno?Gamadi jedna,mičite se više!
Prvaši se okrenu i zbunjeno pogledaju.Uzmaknu za korak,a lice im je odražavalo nevjericu. Ispravim se i prođemo rulju. Stanemo ispred stepenica.
Pogledam podrugljivo Miju dok mi je u grudima srce divlje bubnjalo:
-Ko' Crveno more.
Idućih dana prolazila sam hodnicima i slušala šaputanja. Razmicali bi se čim bih se pojavila. Neki su ostajali tvrdoglavo na mjestima. Gurnula bih ih laktom u nos,šakom u trbuh i sve bi opet bilo u redu. Moje frendice pratile su me u stopu.Nisu htjele propustiti priliku da se probiju.
Zamhnem kosom i lupi me o trticu. Prijeđem prstom preko usana kada shvatim da me bljedunjavi prvaš promatra širom otovrenih očiju. Suzim oči i nadignem gornju usnu te siknem. Nestao je u roku 5 sekundi. Samodopadno pogledam frendicu i pucnem prstima:-Prvaši.


Prstom provrtim naramenicu teške torbe. Lagano poskočim i torba sa mnom. Gledala sam u Aleksandrina usta kako bih shvatila što mi govori. Ne želim ispasti glupa. Pogotovo kada se to ovih dana već počelo uzimati za normalno. No,tek pokoja riječ je dolazila do mene.
-…čini mi se…možda bismo mogli…hoćeš li?....-i tako dalje. Samo sam klimala i sve se više naginjala prema njoj. Zatim začujem glas iza sebe.
-…mater vam cipelarsku!...neodgojeno smeće!Mičite se više!-okrenem se na to i istodobno napravim korak unatrag. Bijesna plavuša zavitla svojom kosom zrakom i prođe. Činilo mi se da su se kamenčići njene ogrlice toliko ugrijali da će se rastaliti od ljutnje. Pogledam Aleksandru,a njene oči su još uvijek bile na plavuši. Protrljam si nervozno ruku.
-Dobro došli u školu,prvaši-promrmljam.
-Što?
-Ništa,ništa. Samo,koja furija.
-Ma da.. .Stariji,znaš.-i pogleda me s podignutim obrvama. Samo klimnem i jednim se korakom približim uza zid kako bih izbjegla još koji bijesni ispad. Pogledam u smjeru gdje je nestala plavuša. Koliko ih može biti?


00:14 | Komentari (1) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.