San u mramoru

Velike,crvene brojke pokazivale su pet i četrdeset ujutro.
Okrenem glavu od sata i zagledam se u strop. Svjetlost prodire kroz šarke prozora i lagano osvjetljuje bijele,čiste zidove.
Jutro je. Trebala bih biti odmorna. A mene boli sve. Svaka kost u tijelu. Svaka stanica. Prsa mi pritišće velik kamen i otežava mi disanje. Tako je dugo tu. Tek se blijedo sjećam kako je to bilo živjeti bez njega.
Ne znam kako ga se riješiti. Nisam niti pokušala. Ne želim. Guši me. Ali moram živjeti. A ne mogu normalnim životom. Bi li to tada bio najbolji izlaz? Samo otići? Vidjeti svijetlo u mračnom tunelu?Vidjeti Ga?
I to pitanje,vječno pitanje,uvijek me odvrati od takvih primsli. A uvijek se vraćam na njega. Jer to toliko želim. Biti s njim.
Ponekad, prolazim kraj bara dalje niz ulicu i čujem pjesme. Poznate. Bolne. Na ulici, slike bi me udarile u grudi. Slike sreće, smijeha. Kao da je ponovno sa mnom tu. Na te male trenutke, ponovno se sjetim onog što smo imali.Svake pojedine crte Njegovog lica. Obruba Njegovih usana. Mirisa Njegovog gela za tuširanje. Dodira Njegove kože na mojoj. Moje ruke u Njegovoj. Osjećaja Njegovog tvrdog tijela uz moje. Malog ožiljka uz Njegovu sljepoočnicu preko kojeg sam toliko puta prešla usnama.
I tada,tako je lako.
A ima noći,kada se probudim i moram zatomljivati krikove u glavi jer se ne mogu sjetiti boje Njegovih očiju,toplog pogleda u njima. A ima jutara, poput ovog, kada su sjećanja tako jarkih boja,kada Ga tako dobro osjećam te gotovo mogu čuti jasnu boju Njegovog glasa,toplinu Njegovih dlanova na mom licu. I tada se kamen čini lakšim. Ovdje je i boli,ali....Tada,ja sam sigurna,a strah blijedi. Nije više važno. Jer je On tu. I iskorištavam te trenutke koliko mogu iako znam da će, kada prođe, bol doživjeti vrhunac. Ali ne bih ih odbacila ni za kakve muke. Za tih trenutaka se borim. Da udahnem,osjetim život. Borim se protiv vrtloga što me vuče na dno. I tada,tako sam sretna...
Znam da trenutku mora doći kraj, ali se uvijek ponadam. Jer tko može biti toliko okrutan da mi na dlanu pruži raj, a zatim ga bezobzirno oduzme i gurne me u pakao? Ali kada trenutak,kao i uvijek, izblijedi, kada shvatim da me sjećanje više ne drži, kamen me povuče na dno.
Ostaje samo bol, jača nego prije jer sada znam razliku. Razdirajuća, razočaravajuća, gruba, pohlepna bol. Sve uzima, iscijedi me kao narančinu utrobu dok soka ne nestane i od naranče ostaje tek odbačena,isušena kora. Iscijeđena.
Brišući suze i teško dišući zbog navale boli,žustro odmaknem pokrivače i lagano se tresući,pođem do kupaonice nasuprot moje sobe. Stanem pod tuš. Voda me udara u čeljust brišući suze,milijući obraze poput najnježnije majke.Topla je. Ugodna.
Osjećam kako mi topi kosti. Kako mi tijelo postaje labavo, meko,podantno. Obavija me para, a ja udišem i osjećam kako mi nadražuje nosnice. A misli su prazne.
Samo osjećam. Igram se skrivača s boli. Toliko puta razmišljala sam da joj zauvijek zapriječim put do mojih rana. I isto toliko puta,odustala sam.
Znala sam,da nakon toliko razmišljanja, ne bi uzeo u obzir moja objašnjenja. Jer znao bi da se sjećam svega. Svega što je rekao i svega što sam mu ikad obećala čak i u bunilu.
A opet,postoji li zagrobni život? Toliko sam se tome nadala,jer takav je život vječan,a ja bih ga živjela s Njime. Ali ako ne postoji, čemu ovo silno mučenje? Bilo bi bezbolnije samo usmrtiti,ušutkati sve boli i rane.
Ali obećala sam. Proklet bio,zašto??
Spustim se niz hladnog zida i osjetim kako mi grebe meku kožu leđa.Voda mi moči kosu, suze se mire s kapljicama vode,a gorki se jecaji stope sa tutnjavom vode.
Petnaest minuta kasnije, zavrnem vodu i brzo posegnem za ručnikom kako bih što duže sačuvala nešto od topline. Ogrnjena,slučajno pogledom okrznem lik u zamagljenom zrcalu. Rukom počnem brisati zrcalo. Promotrim te velike,zjapeće,zakrvavljene oči tako očite sada kada mi je lice upalo. Koža mi je gotovo siva,nimalo privlčna. Nije čudo da me se klone. Ispustim ručnik,prikovanih očiju na lice. Nagnem se prema zrcalu jednom se rukom naslanjajući na lavabo,a drugom sporo prilazim vratu. Pobliže promotrim te strane,hladne oči prisiljavajući se razmišljati o tome što je to bilo što me učinilo ovakvom. No bila sam gotovo bolno svjesna kažiprsta koji se tada našao na mojoj vlažnoj koži. Drhtavim prstima,zaklapajući oči,lagano prijeđem punom dužinom malog polukruga ponad ključne kosti. Osjetim kako mi krv navire u mozak, krv bubnja,a blještava svijetlost mi ometa ravnotežu. Spustim ruku i okrenem se od zrcala. Pokupim ručnik,ogrnem se njime i žurno izletim van.
Krajičkom oka opazim plavu tkanine,ali se ne zaustavim. Sjetila sam se zašto sam razbila zrcalo.