San u mramoru

Nisam se mogla oteti dojmu da biti ovako sretan može biti dobar znak. Zatresem glavom. Čini se da sam zbog Viktorove blizine često zaboravljala krajnji cilj. Ipak, neprestano mi je umom sijevao Alexov izraz lica kada sam mu jučer pružila šalicu čaja. Gotovo nečujno je zahvalio, a oči su mu odavale dozu prepredenosti. Činilo mi se da je gotovo htio Viktora učiniti ljubomornim isceniravši intimnu atmosferu. Teška gruda mi se stvori u prsima na tu pomisao.
Ipak, mogla sam shvatiti Suzynu zaluđenost svojim ljubavnikom. Bio je šarmantan, uglađen i dobrog izgleda. Ništa mu nije promicalo i za sve je imao pokoju primjedbu, a bez obzira na sve, činilo se da istinski voli svog starijeg brata. Zasmeta mi taj zaključak. Više sam voljela o njemu razmišljati kao o bezdušnoj zvijeri.
Zaklopim korice Faulknerova romana, a zvuk odzvoni praznim salonom. Zagledam u se u mutno sivilo kroz prozor. Svjetlo uličnih svjetiljki davalo je kapima kiše zlaćanu boju. Posegnem prema polici nasuprot sebe i dograbim još jednu knjigu, ovaj put Byronovu zbirku poema. Odložim je pokraj Cervantesa.
Koristila sam Viktorovu gostoljubivost već više od mjesec dana. Najmanje što sam mogla učiniti jest ponuditi svoje skromne usluge domaćinstvu. Dohvatim krpicu i obrišem rub Márquezovih korica.
Vrata se iza mene otvore i proviri Richardova glava.
-Mademoiselle, telefon. Gospođica Klara-značajno me pogleda s visoko podignutim obrvama. Ustanem s poda i protresem suknju otresajući nevidljivu prašinu. Odem u predvorje i prislonim slušalicu na uho.
-Molim?
-Fiona Rossenberg!-gotovo odmah odmaknem slušalicu.
-Mislim da te nisu čuli u Kini-pripomenem nakon otrpljenog šoka.
-Dobro ti znaš zašto. Ne mogu vjerovati da si mi tako izmakla-ljutnja i tuga isprepletale su se u njenom glasu.
-Klara, nije mi ugodno što sam uopće tu-pogledom prošećem više nego ugodnim predvorjem. Ne mogu im još i visiti na telefonu. Ipak, drago mi je što te čujem.
-I meni. Samo…nije fer. Gospodin Savršeni ima te 24h dnevno-zagrcnem se-a ja te ne čujem niti vidim. Već gotovo mjesec dana!!
-Ako ti išta znači, gotovo ni ne vidim Viktora. Radi većinu vremena.
-Čujem li ja to čežnju u tvom glasu, Fi?Ne mogu vjerovati! Gospođica Fina se zatreskala!!
-Nisam!-odrješito odbacim.
-Oh,ma daj! Prati malo kome lažeš-nasmiješim se.
-Nisam, Klara. Nisam. On je jako drag i ljubazan, ali…to je sve-zaklopim oči na svoju laž.
-Ah,no, dobro. Kako ti kažeš-nisam ju uvjerila.
-Jesi li pronašla stan?
-Da!Pa upravo te zovem iz njega. Nalazi se na Genuvineu. Mali je,ali prekrasan. Nisam mogla odoljeti. Nadam se da ćeš poći sa mnom u kupovinu namještaja?
-Ne moraš ni pitati. Naravno. Samo reci vrijeme i ondje sam.
-Što kažeš na sljedeći tjedan?Ovaj još moram riješiti neke papire,a onda je samo moj!
Nasmijem se njenom entuzijazmu.
-Sljedeći tjedan, onda.
-No,da. Inače,kako je tebi tamo?
-Prelijepo, Klara. Istina, većinu dana sam sama. Ali sada sam se zaokupila slaganjem knjiga pa mi to lijepo upotpuni dan. Ne bi vjerovala koliko knjiga ima! Ponekad mi se čini kao da je kupio cijelu knjižnicu.-zahihoćem.
-A on? Kakav je on?
-Klara-izgovorim njeno ime kako upozorenje.
-Fi, ako mi ne kažeš nešto, umrijeti ću. Ili još bolje, dolepršati ću tamo do tebe i sama snimiti situaciju-nasmijemo se kada se na ulaznim vratima pojavi Viktor, sav pokisao. Skine baloner i odloži ga na pokrajnju vješalicu. Opazim šepanje u njegovom hodu.
-Klara, moram sada ići. Nazvati ću te-žurno poklopim slušalicu i odem za Viktorom u salon. Stajao je sagnut nad stolić s pićem i nalijevao si konjak, okrenut mi leđima.
-Viktore, što je bilo?-zabrinem se kada ne odgovori. Koraknem prema njemu kada me presiječe njegov glas:
-Pozovi Richarda, molim te.
Prođu me trnci zebnje, ali se okrenem i odem pozvati Richarda. Tren kasnije vratim se s njim. Viktor je sada sjedio na divanu držeći praznu čašu u rukama. Lagano se tresla. Richard uđe unutra, a ja ostanem stajati na dovratku. Nagne se nad njim u savršenom poklonu i ostane tako lebdjeti u zraku par sekundi, a onda krene prema meni. Pomislim da mi nešto želi reći i nagnem se naprijed, ali umjesto toga pogleda me s ispričavanjem i zatvori mi vrata pred nosom.
-Oh.
Šok mi je protresao tijelo. Zaboli me nešto ispod rebra na spoznaju da sam isključena. Glas prodrma moj svijet. Nemaš prava polagati brigu.
Istina, nismo toliko prisni da bi osjećao potrebu za mojim prisustvom, ali…Boljelo je.
Uzdahnem. Shvatim da tada nema ni razloga stajati poput mame patke pokraj vratiju pa odem do svoje sobe. Osvrnem se po njoj i shvatim. Ni ona nije moja. Težak kamen se smjesti na mojim prsima.Nemam prava.

Što to radim??