San u mramoru

Dani su se činili tako beskrajno dugima. Prolazila sam njima poput duha. Škola,dom,tata, zadaci. Moj život.
Svaki dan,imala ili ne nastavu u toj zgradi,prolazila sam kraj onog vječno zelenog,razbrušenog stabla i male klupice. Nitko nije sjedio na njoj.
I svaki dan, pokušavala sam pobuditi onu silnu želju što sam je imala prije gotovo mjesec dana. Pokušala sam si predočiti prekrasnu sliku što sam je imala tog dana. I svaki put,svaki dan,doživljavala bih neuspjeh.
Sada sam stajala na pločniku ispred zgrade tri i promatrala tu klupicu. Podignem pogled i sunce mi obuhvati cijelo lice. Osjetim žareću toplinu poput dodira leptirovih krila. Tako ugodno.
Udaljim se od zgrade i polegnem na toplu travu okupanu rosom u blizini klupice. Nije bilo važno. Osušit će se.
Zaklopim oči i ugledam boje. Crvena se prelije u ljubičastu,tamno plavu,crnu,narančastu,jarko žutu. Naćulim uši da ulovim tišinu,ali umjesto da začujem motore automobila,ulovim isprepletene različitih cvrkuta ptica. Duboko udahnem htjedeći njihovu glazbu upiti u srce i nositi njenu svježinu nadolazećeg proljeća.
Otvorim oči. Tek par krupnih,bijelo čistih oblaka na plavoj podlozi.
Nisam se mogla sjetiti kada sam se zadnji put prepustila prirodi. Toliko dugo već nije bila mojim prijateljem. Bio je to On.
On je bio mojim svemirom.Kao slijepac hodala sam za Njegovim dubokim, baršunastim glasom koji me opijao poput sunčevih zraka i milovao poput svile.
A onda je otišao i ja sam izgubila opnu koja me vodila. Zabijala sam se u zidove, kretala krivim hodnicima. Bila sam izgubljenom.
Prošlo je toliko vremena. Ne plačem tako često. Idem u školu. Pričam ponekad. Ponekad prođe sat-dva da ne pomislim na Njega. A tada se grizem jer ne mogu vjerovati da mogu tako nešto zaboraviti.
Možda sam se samo naučila nositi s tim. Ne!
Dignem se sa zemlje ljuta što nosivši se time,gubim njegovo lice pred očima. Nisam htjela biti pod tako lijepim vremenom kada sam si priznavala nešto što nikad nisam htjela. Dok sam pridizala torbu,krajičkom oka ulovim pokret na klupici. Neprimjetno podignem pogledam i ugledam par nesmiljenih zelenih očiju obrubljene bojom meda kako pilje u mene. Na trenutak, bila sam čudesno zadivljena tim očima, a zatim se namrštim dajući mu do znanja svoje negodovanje i žurno udaljim,osjećajući nepokolebljiv,žareći pogled tih očiju na svojim leđima.
Kako se usuđuje! Nije da sam ga istjerala sa klupice ovaj put ili tako nešto.
Oh!
Vratio mi je.
Pošteno. Duboko uzdahnem. Vratio mi je. Dobar osjećaj. Obično su me ostavljali na miru. Par sekundi dopustim da mi se to slegne, a zatim osjetim želju da se okrenem i provjerim da li još uvijek tamo bezbrižno sjedi s tim očima i ogromnim ramenima. Othrvem se porivu.
Polako sam ulazila u šumu pokraj škole. Sa svakim metrom činila se sve gušćom, a svjetla je bilo sve manje.
Sjednem ponad jednog širokog drveta i sklupčam se obujmivši rukama koljena. Sklopim oči,prepustim se,udahnem slatkast zrak,osluhnem zvonak ptičji pjev,dopustim vjetru da mi okrzne obraze,zrakama sunca da dopru do moje tvrde kože, zlatnom zelenilu da me obavije i privuče u zagrljaj.
Pustim da me preplave. Mir. Lagan ushit. Želja. Zbog toga što živim. Možda je imao pravo. Na usnama mi zaleprša mlad smiješak, a lice mi prekrije razdraganost.
Otvorim oči i ispune se suzama, a smiješka nestane.
Možda sam se samo naučila nositi s tim.
Podrugljivo frknem odmahnuvši glavom,a zatim je naslonim na meku koru drveta. Naučiti se nositi s tim, značilo bi pomiriti se s činjenicon da više nikad nećeš susresti sreću-pravu,blistavu,lepršavu,bajkovitu sreću. Sreću zbog koje poželiš samo plesati,vrtjeti se i nikad zaustaviti. Sreću zbog koje ti na licu uvijek titra osmijeh, a krv ti pjeva. Sreću zbog koje poželiš nikad ne umrijeti.
Sreća. Moja sreća. Jedan pogled,samo jedan dodir bio bi dovoljan.
Samo jedan trenutak.
Jedan tren bio bi dovoljan da mi udahne život u žile, utisne snagu u grudi, tijelom se razlije toplina, očima bljesnu svjetla,a pokretima dade živahnosti,danima hitrosti. Samo jedan. Zar je to tako puno za tražiti? Podignem se i usmjerim se prema čistini. Podignem pogled k nebu i gledam,gledam,gledam.
Gledam.
Dozivam mislima. Trudim se.
Ništa.
Možda je dolje. Kažu da je tamo ipak najbolje društvo. Tužno se nasmiješim na tu pomisao. Na sliku Njega s desne strane đavlu,usred vrtloga vatre, kako ga palucaju crveni jezici.
Nije važno. Samo da čini vječnost.

~*~

Postalo mi je navikom uvečer se prešetavati mračnim ulicama. Iskušavati se,strahovati. Ali osjećala sam se živom.
Više nije bilo toliko hladno, a sunce nije zalazilo tako rano. Prolazila sam pokraj parka u ulici par dalje od moje kada sam začula dječju vrisku. Naglo sam okrenula glavom i ugledam kako majka zgrčene face kako žustrim pokretima trese pijesak s djetetove odjeće. Nije prestalo zavijati, ali majčino lice se polako omekšalo i podigla ga je. Izgubili su se iz vida, a ja priđem malom kvadratu s pijeskom i tenisicom utrljam par puta ostavljajući malene krugove. Uputim se prema paru ljuljački i posjednem se na jednu. Nekada nisam mogla dosegnuti tlo. Sada se zaprepastim koliko mi ljuljačka izgleda sitna i prenisko postavljena. Hah!
Osjetim hladnu kapljicu na ruci i podignem pogled k nebu. Tamni,sivi oblaci bešumno su se kovitlali nada mnom. Ustanem,osjetivši još par kapljica. Krenem dalje pustim ulicama. Izgleda da su svi znali za dolazak kiše. Izuzev mene.
Već sam prošla trgovinicu kada je počelo pljuštati. Zakopam se u jaknu,a glavu pokrijem kapuljačom. Osjetila sam kako mi se odjeća pripija uz tijelo i ubrzala korak. Nisam htjela trčati. Imala sam previše iskustava i krvavih,bolnih posljedica. Pogleda usmjerenog na pločnik uočim poveću lokvu te je krenem zaobići kada mi se zamrači pred očima i osjetim udarac toliko bolan i snažan da sam izgubila ravnotežu. Zateturam unazad kada osjetim kako me nečije ruke grabe za struk.
Au!-uzviknem. Ruke se povuku,ali me jedna uhvati za nadlakticu čvrsto je obuhvativši. Skinem kapuljaču i podignem pogled. Učini mi se poznatim od nekud kada shvatim da mu se usne miču.
-Ha?
-Jesi dobro?
-Da.Da,jesam.
-Ok. Sljedeći put pazi.I ne hodaj sama. I po kiši.
Blijedo kimnem glavom nekoliko puta, i zapiljim se u snažan stisak njegove ruke na mojoj. Na to,povuče ruku i on isto tako kimne,samo sa puno odlučnijom facom i odtrči.
Brzo se okrenem i povičem:- Mi se znamo od nekud,zar ne?
Još uvijek trčeći,okrene se,bljesne zelenim očima uokvirene medom i uzvikne: -O,da! te produži dalje.
Za deset sekundi,stajala sam posve sama nasred ulice dok su mi se kapljice slijevale niz lice i kosu,osjećavši još uvijek čvrst i topao stisak na ruci.