nedjelja, 12.10.2008.

Bezmaglje

Toliko godina suzdržavanja. Što znači još malo?Otvorim oči i ugledam izbočene žile na rukama koje su grabile rub umivaonika. Podignem glavu, a pogledom uhvatim pribor. Mali pinel za brijanje, kolonjska i češalj. Oprezno podignem kolonjsku i odvrnem poklopac. Još uvijek oklijevajući, prinesem bočicu k nosu. Zadrhtim kada me obavije previše poznat miris bora i kadulje.
Nisi tu da se zaljubiš.
Odložim je natrag i pogledam se u zrcalo. Nekolicina pramenova izvuklo se iz vješto složene frizure,a mali srebrni češljić presijavao se na svjetlu kupaone. Prijeđem nježno prstom preko njegovih malih bisera prisjećajući se kako me je Klara pokušavala oraspoložiti netom prije odlaska.
-Ma, daj! Pa što može biti? Mlad, zgodan, lijep, uglađen-i nasmije se-pun love. Koliko loše može biti?
Zaista, koliko loše?-opomenu me zelene oči u ogledalu. Protrljam si zglob i pokušam ne zamišljati kako čeka s druge strane vratiju.
Cijelu večer bio je krasan. Pravi džentlmen. Izvukao mi je stolicu prije sjedanja, skinuo kaput, otvarao vrata, postigao da mi bude udobno, zapitkivao me je li ovo previše dok sam se ja sramežljivo smješkala, namještao temperaturu zraka prema meni. Štoviše, dobila sam osjećaj da bi i Sunce spriječio da izađe samo da ja to poželim. Nisam to zaslužila. Žestoko je to opvrgnuo.
Ipak…Mislila sam da će biti lako sve to podnijeti.
No, cijelu večer, u meni je sijevao nemir. Lecnula bih se svakog puta kada bi me duže promatrao, žarila kada bi me dotaknuo, drhtala kada bi me zapuhnuo njegov vreli dah.
Podignem jednu ruku u zrak i shvatim da se sva tresem. Nisam mu mogla pogledati u oči nakon što mi je ovlaš dodirnuo bradu. Noge sam bila zgrčila uz šipke stolca kada je moja cipela dodirnula njegovu. Činilo se, zapravo, da sam cijelu večer piljila u sve, samo ne u njega.
-Smiri se, Fiona. Smiri se-promrmljam. Ne znam zašto uvijek radiš toliku zbrku? Nije da ti je čovjek stavio nož pod grlo. Ne moraš ništa što ne želiš-na tu misao pojavi mi se slika njegovih čvrstih ruku oko mene. Pogledam se u zrcalo. Oči su mi izgledale ogromne. Od straha. Od uzbuđenja. Usne su mi bile crvene. Posegnem u torbicu za šminkom kako bih prikrila izdajničku boju. Obrazi su mi isto bili crveni, osjećala sam to čak i ispod slojeva pudera.
-Fi, -sijevne mi Karlin još jednom glavom-ne puštam te van bez toga. To tvoje rumenjenje…Bože,sva krv ti ode samo u obraze. Vjeruj mi, osjećat ćeš se bolje ne brinući koliko si zajapurena. Smijeh mi blago odzvoni prostranom kupaonom.
Trznem se, strahujući da me je možda čuo. Okrenem se prema vratima čekajući da svaki čas uđe. Nakon tridesetak sekundi, shvatim da se to neće dogoditi. Zažalim na čas što je tako fin. Bilo bi možda lakše da je ušao i jednostavno me uzeo ovdje u kupaoni, bez pitanja. Zaklopim oči i duboko udahnem. Psssst-šapnem svom umu. Previše,prejako,samo pre. Prestani,Fi.

myspace layouts

myspace layouts



Zaokrenem kvaku i zapuhne me topao zrak u sobi. Oprezno iskoračim s ispričavajućim osmijehom na licu kada mi se lice zamrzne. Nije ovdje. Osvrnem se oko sebe suludo pomišljajući na to da se možda sakrio. Sjednem na divan pokraj drvenog stola, ručno izrezbarenog. Prstom prijeđem preko izrezbarenih latica ruže. Poskočim kada se iza mene vrata otvore. Okrenem se i ugledam ga s dvije elegantne čaše u jednoj ruci i s bocom u drugoj.
Podigne pogled i osmjehne mi se:-Ah, tu si.
Pokušam ignorirati tu grozničavu toplinu u cijeloj njegovoj pojavi, ali tijelu mi se otme jedan drhtaj. Prođe pokraj mene i odloži sve na stol. Osjetim njegovu kolonjsku i na tren me obaspe sram.
-Pomislio sam da bi voljela kušati ono kupinovo vino o kojem sam ti pričao.
-Oh, da. Voljela bih.Sumnjičavo ga pogledam-Nećeš me valjda napiti?
Zastane s točenjem ljubičasto-crvene tekućine i grohotom se nasmije.
-Ne, Fiona, ne mislim. Barem ne noćas-reče zafrkantski i još jedan smijeh mu se sjuri grlom. Pruži mi čašu i sjedne nasuprot mene.
Otpijem gutljaj,a slatko-ljut okus mi se razlije ustima. Otvorim oči i uhvatim ga kako me promatra sada posve ozbiljan. Pravim se da nisam primijetila i zagledam se u svoje cipele i stanem lagano čupkati čarapu.
-Imaš predivnu kuću, Viktore. Zaista-uspijem izustiti i nakratko ga pogledam.
-Hvala. Jako sam ponosan na nju-nonšalantno prebaci ruku preko naslona. Kada sam je tek kupio, bila je gotovo ruševina. Bilo je neizmjerno zadovoljstvo uređivati je,gledati kako proživljava svoju renesansu.
-Jesi li je ti sam uređivao?
Osmjehne se i otpije gutljaj. Pogleda me s podignutim obrvama.
-Nikako. Strah me zamisliti kako bi kuća izgledala. Sramotno,ali ne znam ni boju košulje i sakoa spojiti, a kamo li ukomponirati ih u kuću-slegne ramenima. Osmjehnem se.
-Fiona.
-Molim?-okrznem ga pogledom, no ne izdržim dugo i odluta prema kaminu. Zapazim da je savršeno čist, a cjepanice i žarač spremno čekaju na upotrebu.
-Fiona, pogledaj me. Tako,da-imala sam osjećaj da mi se lice ledi.
-Je li sve u redu?
-Da,naravno. Zašto ne bi bilo?-izustim gotovo obrambeno.
-Pa samo što…činiš se odsutna. Pomislio sam da ti nisam zanimljiv.
-Ne!Ne,ne,nikako. Samo…non-stop imam nešto na pameti. Čini se da to ne mogu odagnati.
-Što to?
-To da nikad nisam bila prisna s muškarcem-izleti mi. Istog tren poželim se opaliti žaračem.
Uzdahne. –I mislio sam. Nisam znao da te to toliko muči.
Nisam znala što reći na to pa nastavim zuriti u svoje ruke. Odjednom se stvori pokraj mene. Podigne mi glavu prstom i susretnem njegov pokajnički pogled. Zašto?
Palcem mi prijeđe preko čela, uklanjajući bore. -Mrštiš se-prozbori dubljim glasom.
-Ti žališ-pogled svrne na moje usne dok sam govorila. Sada su žarile,a ja sam se bojala išta više progovoriti. Podigne pogled prema meni,tražeći dopuštenje. Prisloni jednu šaku na moje rame i počne mi raditi krugove po koži. Imala sam osjećaj kao da mi utroba radi salto. Na tren mi se zamuti i cijela soba se zavrti. Postojali smo samo ja,on i taj divan osjećaj. Podigne mi se jedan kut usana na to, a on to shvati kao znak.
Nisu tu da se zaljubiš.
Otvorim oči i ustanem. Ugledam neshvaćanje i ljutnju na njegovom licu.
-U redu. Oprosti-poravna košulju i ustane. Iskapi čašu. Bojala sam mu se napomenuti da je to moja. Krenem prema vratima.
-Kamo ćeš?-glas odjekne sobom.
-Voljela bih kući-začudim se njegovoj reakciji.
-Dođi, odvest ću te-i namjesti smiješak. Ipak,osjećala sam goruću nelagodu u dnu trbuha.
Deset minuta kasnije nalazila sam se ispred svoje zgrade i gledala za svjetlima BMW-a. Jedna usamljena suza spuštala mi se obrazom.

Nisi tu da se zaljubiš.


Cool Graphics
18:40 | Komentari (2) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.