San u mramoru

Kasno je. I mračno. Nema mjeseca. Pločnik je mokar i zlaćan zbog odsjaja uličnih svjetiljki.
Čuje se tek šljapkanje tenisica. Nije ugodno. Nikad nije. Zastanem i oprezno osluhnem. Sekundu, dvije, pet. Hukanje vjetra. Zveket. Šušanj.
Koža mi se naježi, a prsima mi prođe hladna jeza. Zgurim se u jakni,ruke zabijem pod rebra. Širom otvorenih očiju,osvrtajući se,potražim uljeze u mračnim ulicama. Uočim samo grane drveta kako stružu o zid.Odahnem.
-Glupost-kažem na glas vrteći glavom. Prisilivši se, istegnem vrat. Napetost u ramenima se otpusti. Ne u potpunosti. Krv ubrzano kola. Pesnice su kruto stisnute. Mišići drhtavi.
Krenem dalje.
Šljap,šljap.
Ubrzavam korak. Svakih par sekundi podižem pogled i zvjeram u okolo. Kratko se okrećem. Osluškujem.
Žustra hladnoća prodire mi kostima. Blago izazivanje,ah,paranoje. Uvijek vjeran pratitelj u noćnim satima i mračnim ulicama. Samoća to čini. Par puta utrljam bradu o ključnu kost kako bih je otjerala. Predočim si grijalicu, veliki naslonjač i svjetiljku. Toplinu i sigurnost. Ne uspijeva.
Izvučem ruku iz topline jakne i žustro zataknem dugi smeđi pramen iza uha osjetivši hladne šiljke zraka na koži. Žurno je vratim uz rebra.
Shvativši da bolno stišćem čeljust, olabavim stisak i osjetim kako mi se opuštaju žile na vratu.
Nekoliko metara dalje ugledam tako dobro poznat,uzak prolaz između ulica. U mlađim danima dobro je poslužio u igri skrivača. S vremenom bio je dobar kutak za skrivanje od znatiželjnih pogleda.
Noću,kada si posve sam i nije baš bilo prijatno mjesto.Lagano se stresem od bojazni.
Zorno pratim hoće li izletjeti kakva neprilika.
Sve se više približavam.Grozničavo promatram dok prolazim, ali premračno je,ne vidim dobro.
Osjećam za vratom nadolazeću hladnoća. Grabi me. Ubrzam korak. Gotovo trčim. Krajičkom oka pogledavam unatrag ne bih li opazila kakvo kretanje.
Nema ga.
Produgljivo se uzdignem jedan kraj usana. Mašta,mašta. Mašta radi svašta. Zavrtim glavom da otjeram besmislice.
Šljap,šljap.
Iritirajuć zvuk. Uvučem glavu u ovratnik jakne kako bih se izolirala od zvukova. Stvarnih ili onih moje mašte djelo. Još uvijek pozorno promatram ulicu. Leđa su mi ukočena. Pripravna na nasrtaj. Cijelo tijelo u grču. U glavi mi se odvija film.Obrana.Napad. Udarci.Bijeg. Nesvjesno klimam glavom kao da ponavljam gradivo.
Više nije potrebno. Nisam daleko. Petnajstak metara. Potrčim. Padne mi na pamet da će ljudi,ako me vide, misliti da sam luda. Nije važno.
Više ne.
Kod kuće sam. Preskočim tri stepenice u letu. U džepovima jakne potražim ključ. Izvadim ga i otključam vrata. Učini mi se da čujem brzo šljapkanje tenisica. Teško da netko joggira usred noći. Uđem u kuću i zalupim vratima. Pogledam kroz prozorčić vratiju ne bih li uočila smetnju. Istovremeno, nesvjesno zaključavam vrata te se zbog laganog klika trgnem. Odmaknem se od vratiju i pođem do kuhinje te se otud popnem stepenicama. Prođem malim hodnikom te položim dlan na kvaku vratiju moje sobe kada se otvore vrata sobe dalje niz hodnik. Mama. Kosa joj čudno strši, a na plavom haljetku koji nosi jasno se ocrtava smeđa mrlja. Šapatom kaže da se samo htjela uvjeriti da sam sigurno stigla. Kimnem ne gledajući je, uletim u sobu i zalupim vratima.Osjetim sigurnost. Konačno. Naslonjena na vrata, začujem lagano kucanje. Naglo se trgnem i otvorim vrata.
Grubo ispljunem:-Da?
-Ovaj,zvao je tata i zamolio te da sutra, to jest,danas u sedam budeš spremna. Rekla sam mu da možda nećeš stići s obzirom da...
S vidljivom dosadom na licu,kimam i prekinuvši je,tiho izustim:Laku noć.
Promrmlja nešto u smislu da mi želi lijepe snove te se uputi prema svojoj sobi.
Polako zatvorim vrata osluškujući da li će se možda vratiti. Neće.
Skinem se,a tenisice ostavim sušiti pod radijatorom. Uvučem se u krevet i zauzmem položaj fetusa kako bih se utoplila te se zabuljim u tamu.
Duboko uzdahnem nad spoznajom da nisam sretna. Sobom kao osobom,životom. Nekad,kada sam bila drugom osobom,bila sam okružena ljudima,prijateljima, smijehom,srećom. Nekada, On je još uvjijek bio tu. Tada ti ljudi nisu ni bili bitni.
A sada su jedini preostali, a ja ih ne želim. Nikad neće shvatiti kako je to bilo proživjeti. Neće shvatiti da kada sklopim oči,vidim TU sliku. Neće prihvatiti da će ona uvijek biti prisutna. Neki bi rekli da je to normalno u mojoj situaciji. Ali isto tako bi rekli da se treba i trgnuti s vremenom. Nastaviti. Biti sretan. A kada?Dva dana nakon? Mjesec dana?Godinu?A kako?
Lagano mi zasuze oči te osjetim kako se kapljice slijevaju i moče vlasi.
Jauknuvši uzdahnem u mraku, brzo pokrivši usta rukom kako me mama ne bi čula. Pokrijem oči dlanovima, duboko udišući,prizivajući lijepe slike. Slike koje će mi pomoći da si odvratim pozornost,da se smirim,zaspim. Obično pomaže. Nakon mnogo mučnog razmišljanja,pola sata kasnije,zaspim.