ponedjeljak, 13.10.2008.

Bezmaglje II

Zlatni lančić s malim okrhnulim križićem savršeno se uklopio među moje prste. Oči su mi pozorno pratile njegovo lelujanje zrakom. Naslonim se na lakat, a tijelo mi gotovo propadne u procijep između madraca. Približim križić usnama i poljubim njegovu hladnoću. Začujem lupu vrata na katu niže i brzo posegnem za kovertom na ormariću i spustim lančić u njega,a zatim je metnem ispod madraca.
Pospremim košulju u hlače i rukom potapšam kosu. Okrznem pogledom zrcalo na putu do malog, starinskog stolića u kutu. Otvorim laptop i uključim neki program. Za trenutak začujem kucanje na vratima.
-Izvolite-odgovorim ne okrećući se.
-Mademoiselle Rossenberg, gospodin Vas treba-prepoznam Richardov hrapavi glas.-Reci da ću odmah sići.
Zaklopim kompjuter,još se jednom promotrim u zrcalu i krenem prema salonu. Još uvijek nisam mogla vjerovati da sam se preselila k njemu kada je najavljeno rušenje moje zgrade zbog građenja velikog robnog centra. Bilo je to nešto nepojmljivo u okviru mog starog života. Ali bilo je nužno. Nužnosti traže žrtvu i ja sam ih spremna podnijeti-na tu misao izbacim ramena. Iznenađujućom smirenošću, spustim dlan na mjedenu kvaku i pritisnem prema dolje. U posljednje vrijeme saznala sam mnogo o sebi. A to je, da sve mogu samo ako to dovoljno želim. Ako je glas osvetnika u meni dovoljno glasan.
-Dobar dan, Viktore-moj glas odzvanjao je slatkorječivošću.
-Fiona-osmijeh mu zatitra na licu, ali oči su mu pratile konture mog tijela pod uskim kompletom. Bore su mu se lagano nakupile oko očiju. Nisam si htjela priznati koliko mu to dobro stoji.
-Sjedni-pokaže rukom na onaj isti divan. Okrene se prema kaminu i nastavi gledati u njega. Šutjela sam. Nakon tri tjedna života s njim znala sam da kada nešto želi, izreći će to na svoj način. Čini se da je u svemu bio takav.

myspace layouts images

myspace layouts



Zagledam se u njegov zatiljak. Pedantan, pažljiv, precizan. Ništa mu ne promakne. Pustim pogled da klizne preko njegovih širokih ramena i zastanu na rukama. Osim njih. Po svemu sudeći, reklo bi se kao da je rođen u blještavilu i zlatu. Ali te ruke bile su velike i jake. To nisu bile ruke bogataša.
Okrene se prema meni, a ja gotovo sakrijem glavu. Oduprem se tomu i nadam se da neće primijetiti rumenilo. Pogledam kroz prozor i opazim Mary, ženu koja je uređivala vrtove uokolo kuće, kako tetoši ruže. Prikupivši snage, pogledam ga. Imao je naškubljene usne,a duboke oči promatrale su točku iznad moje glave. Pomislim da je zaboravio na mene. Otpustim kočnice i utonem u mekane jastuke.
-Dobro bi ti pristajala ta boja-upitno ga pogledam. Pokaže prstom na gusto crvene jastuke iza mene još uvijek drugim prstima pridržavajući čašu s viskijem. Opazim opasno podizanje grkljana kada je uzeo gut.
-Misliš?-potapšam jedan jastučić preusmjeravajući svoju pažnju. Klimne. U dva koraka prijeđe razdaljinu između nas i smjesti se do mene. Odloži čašu na stol, ali umjesto da se nasloni, smjesti laktove na koljena.
Instinktivno pružim ruku prema njemu i spustim mu je na podlakticu. Uzme je u svoju gotovo očajničkim potezom i primakne je usnama. Šok mi prođe tijelo, ali pokušam se obuzdati. Podsjećanje na izgubljeni sjaj lančića, primiri me. Sve će biti kao što treba biti.
-Problemi na poslu?-tiho upitam, ne izdržavši. Poželim svoju ruku natrag.
-Da.
-Žao mi je-nasmije se mlako na to.-I meni. I meni.
-Što kažeš na to da odemo nekamo na večeru? Znaš, da se malo otarasim stvarnosti. Inače će mi glava puknuti.
-Naravno. Sve da se odužim svom stanodavcu.
Nasmije se na to i poškaklje mi zglob koji je ležao visoko na njegovom bedru. Zacijučem. Naglo se uozbilji na to kao da se nečeg prisjetio i pusti mi ruku.
-Što kažeš na Figaro?
-U redu je.
-U osam? Klimnem. Ustanem i tapkajući na potpeticama gotovo otrčim prema sobi. Naslonim se na vrata i udahnem duboko par puta. Mogu ja to. Mogu. Samo…sve ima svoje granice. Zagrcnem se. Gušila me izdaja.

Oprosti mi.
22:25 | Komentari (3) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.