San u mramoru

Tupo sam promatrala zelen krajolik kroz prozor očevog forda. Zapazila sam neke ptice kako se izvijaju u zraku i lepeću krilima. Zavidila sam im. Na slobodi. One sada nisu morale biti na mom mjestu.
Osjećala sam kako mi tata postaje sve nervozniji. Nije volio tišine. Pogotovo kada takvih tišina prije nije bilo. Prije pola sata je iscrpio sve teme koje su me se ticale. Čak je iscrpio pitanje maminih računa i nestalog susjedovog psa.
Lagano okrenem glavu prema njemu. Silno se trudio mrštiti i obraćati i previše pozornosti cesti.Nitko ne obraća toliko pozornosti vožnji,on najmanje od svih ljudi.Ja bih to trebala znati. Vozila sam. On me i učio.
Puhnem zrak kroz nos, stvarajući blago šuštanje, a lice mu na trenutak zatitra i pojavi se mreža sitnih bora oko očiju. Trenutak prođe i lice mu se polako izravna. Promatrala sam ga krajičkom oka nesigurna da li je razlog tom titranju lica bio to što ga iritira šuštanje ili moja prisutnost. I po prvi put u nekoliko mjeseci zapazila sam koliko se promijenio. Urezane crte na čelu više su se isticale, a trag mreže ostao je prisutan oko očiju čak i kada je opustio lice. Oči su mu se činile manjima pod nadvitim obrvama.Ruke su mu grčevito držale volan, a žile su se činile većima,zglobovi tanjima.
Izgledao je tako sitan,ranjiv,oštećen. Činilo mi se da će ga, naleti li vjetar,odnjeti sa sobom.
-Tata,jedeš li ti?
Naglo se okrenuo prema meni. Oči su mu se raširile i mahnito prelazile mojom pojavom.
-No?-kažem s tračkom nestrpljivosti u glasu.
Još uvijek smeten,usmjeri pogled natrag na cestu i pročisti grlo: -Da, jedem.
-Ne čini se tako.
Nastupi tišina, a ja se zagledam kroz prozor.
-Zašto pitaš?
Vratim pogled na njega te uočim da se pribrao.
-Činiš se žgoljavim pa eto...Ne izgledaš zdravo.
Žustro je kimao kao da pokušava riječi urezati u mozak još uvijek očima prateći cestu. Zatim se naglo namršti i odmahujući glavom,ispravi se: -Ne,ne,ne to. Mislim,kako to da me to pitaš?
-Što je tako čudno u tome?-upitam ja,sada se mršteći s neshvaćanjem.
-Pa ovaj...nisi bila baš,hm...razgovorljiva od...ovaj,već neko vrijeme...Mislim,nisi bila naročito zainteresirana za druge..ili,uopće za sve što se događa...Samo,eto,čudno je-uzvikne mašući rukama u bespomoćnosti.
-Oh.
-Mislim,nemoj shvatiti sad ovo kao nešto loše.Zapravo,ovo je izvrsno.Da,izvrsno-i pogleda me s naklonošću u očima.Shvativši da još uvijek ne dijelim njegovu reakciju,nastavi:-Oprosti,dušo. Samo,lijepo je čuti tvoj glas,čuti neku emociju u njemu. U stvari, lijepo je što si nešto pitala. To nije bio slučaj već odavno.
Gledajući u moje blijedo lice,shvati da je možda pretjerao te mu licem prođe strah te osjetim kako se povlači dublje u sjedalo kada kaže:-Oprosti mi.
Prođe par sekundi, kada s oklijevanjem kažem:-U redu je,tata.U redu.

~*~

Dovezao me kući u sedam navečer. Pričao je s mamom u kuhinji kada sam ga pozdravila i stubama pošla do sobe.
Bijela. Legnem na nepospremljen krevet, naslonivši obraz na grubu tkaninu deke. Mama mi je nedavno sva uzbuđena prišla i upitala koju bih boju htjela za svoju sobu. Ostala je bijela.
Zaklopim oči i ugledam Njegovo milo lice, tu prekrasnu smeđu kosu. Osjetim čekinjastu bradu zbog koje sam tako često bila izgrebanom i te tople oči kada bi me pogledale...Naglo me zatvaranje ulaznih vratiju povrati iz mog svijeta. Par sekundi kasnije začujem tiho brujanje forda i njegovo udaljavanje niz ulice.
Zaklopim oči. Nestao je. Tiho zaječim, iskrivljavajući usne od negodovanja kada začujem prigušen topot maminih koraka stepenicama. Brzo se preokrenem i uvučem u hladan krevet ,praveći se da spavam. Sada je bila ispred mojih vratiju. Zastala je,vjerojatno se premišljajući ući ili ne.
Molim te,molim te,ne.
Odahnem kada produži duž hodnika. Nisam htjela razgovarati s njom. To bi samo izazvalo mučninu i nelagodu. Nisam bila sposobna uvesti imalo topline i zanimanja u glas ili izraz lica, sudeći po tatinoj reakciji danas. Očito baš to svi priželjkuju. Neku reakciju.Ha! Znam da joj je tata ispričao za današnji dan. I znam da se čini velikom stvari.
Ali zar sam zaista bila toliko....oh,štogod da nisam ni primjetila da se i moji muče? Da nisam ni primjetila koliko su se promijenili?
Kada mi je prestalo biti stalo?Kada sam postala tako sebična?