San u mramoru

Sljedeće jutro,nisam se nastavila izležavati u krevetu kasno nakon buđenja i upijati bol mislima. Već sam u pet bila na nogama. U kuhinji sam naišla na maminu poruku.

Treba nam mlijeka,tosta i riže.
Kupi još nešto ako smatraš da je potrebno.

Volim te,
Mama
p.s. pođi do Rupertovih po moje cipele,pliz

Volim te. Par puta prijeđem rukom preko tih riječi. Tako ih nisam vidjele. Možda ih je izgovarala, ali ja nisam slušala. Tako lijepe riječi. Volim te.
Polako odložim papir na stol kako bih se otresla sjećanja. Odjenem jaknu u malom hodniku, uzmem novce priložene uz poruku i krenem ulicom. Market se i nije mogao nazvati marketom. Bio je premali da bi nosio značajnije ime od obične trgovinice. Otvorio ju je neki stranac prije šest godina. Sada je u njemu bila jedino postarija žena i nervozan muškarac koji je neprestano pogledavao na sat. Ja kao dodatak i u trgovinicu više nitko nije stao. Okrenula sam se kako bih dohvatila mlijeko kada sam slučajno rukom okrznula muškarčevo odijelo,a on me prostrijelio ubojitim pogledom. Pravila sam se da ne primjećujem i mirno u košaricu spustila mlijeko.
Premirala sam od straha.
Potražila sam još neke potrepštine dok muškarac nije otišao i tek tada prišla blagajni. Stranac je nevoljko,i bez imalo truda da pristojno usluži mušteriju, tipkao kodove u srednjovjekovni kompjuter kada sam primjetila mali oglas:

Traži se pomoć

Zaustila sam da ga nešto pitam u vezi toga dok mi je otkucavao račun no,izgubila sam hrabrost kada sam ugledala njegovo lice. Bez pozdrava izađem iz trgovinice i produžim do Rupertovih.
Pet minuta kasnije, pređem pogledom preko novog drvenog natpisa. Kod Rupertovih.Uđem unutra i zaledim se.
-Bok.-tiho izustim od iznenađenja i nelagode izbjegavajući njegov pogled.
-Bok-promrmlja isto tako izgubljen Josh.
-Ovaj,došla sam po cipele.
-Da,da,naravno-i izgubi se kroz vrata skladišta.Vrati se za par minuta sa smeđom kutijom.Otvori je i pokaže mi na potpetice:-Molim te,reci mami,bude li ih još jednom slomila mi više nećemo biti od velike koristi. Što ih više popravljamo,to se brže lome-kaže,lagano se nasmijavši.
Lagano kimnem,ne uzvrativši mu smiješak:-Koliko?
Naglo se uozbilji i stvrdne lice: -Sedamdeset.
Uručim mu novce,pokupim vrećicu, promrmljam pozdrav i izletim iz dućana. Nisam se okretala, samo sam šturo koračala kako bih što brže pobjegla od njega i sve što je sa sobom nosio. Pet minuta kasnije,shvatila sam da idem u potpuno pogrešnom smjeru. Stanem i lagano uzdahnem od bespomoćnosti. Oči mi zasuze od silne frustriranosti. Brzo se priberem i ukorim da ću zakasniti na nastavu.

~*~


Škola je u stvari bila mali kompleks zgrada po par učionica. Nekad mi se to učinilo simpatičnim. Sada mi je jednostavno bilo svejedno.
Došla sam do svog ormarića i shvatila da se ne mogu sjetiti lozinke lokota. Osvrnem se za nekim tko je nekom zgodom zna, komu sam rekla. Nije bilo takvih osoba.
Okrenem se od ormarića i produžim do učionice. Kasnije ću se već sjetiti lozinke ili naći rješenje.
Imala sam biologiju. Profesor Klark već je počeo predavati no nije davao ničim do znanja da je primjetio kako sam došla sa zakašnjenjem. Sjednem u praznu klupu i pokušam obratiti pozornost na Profesora. Ali, u tom trenu,gledanje kroz prozor činilo se toliko privlačnijim. Lišće je otpalo i tlu davalo šaren pokrov. Pod suncem kapljice kiše činile su se poput blistavih dragulja. Nebo je,iako je sunce sjalo kroz pukotine,imalo biserno plavo-sivu boju. Prekrasno.
Zazvoni za kraj sata,a ja shvatim da nisam ništa čula ili zapisala. Nema veze.
Drugi sat sam imala engleski jezik u zgradi broj tri. Nisam se žurila.
Ugledam ogromno zimzeleno stablo i malu klupicu ponad njega. Osjetim silnu želju samo leći na nju i tu provesti dan. Izgledalo je tako spokojno i savršeno,savršeno oslobađajuće. Zadrhtala sam osjetivši na trenutak kakav bi bio osjećaj biti ni na što obvezan, bez kamena na grudima,samo upijati ljubav,sreću.No,netko je to već očito odlučio učiniti. Nije mi se učinio poznatim. Sjedio je nagnut,rukama sa oslanjajući na koljena.Tamna,smeđa kosa do vrata skrivala mu je lice, a jakna maslinasto-zelene boje obuhvaćala široka ramena. Pomalo razočarana i ljuta što mi je upravo netko uništio pothvat dana,glasno frknem. On podigne pogled da vidi tko mu to remeti mir te ugledam veliku čeljust,zavrnut nos i smrknut pogled. Ogorčeno pokupi stvari i izgubi se u daljini.
Možda sam ja sada nekog prikratila za pothvat dana. Osjetim još veće nezadovoljstvo te shvatim da sam si upravo uništila dan. Pođem na engleski.