|
Poigravala sam se žlicom zagledavši se u točku na stolu.Bila sam nesvjesna lupanja i ritmičnog kretanja mame u uskom prostoru između elemenata i stola. Zatim se naglo umiri i svi zvukovi zamru. Naglo se trgnem te podignem pogled.
Na trenutak je izgledala tako nježno i ranjivo dok me promatrala.
-Što je?-upitam gotovo obrambeno,a njeno se lice zatvori.
-Ne,ništa.
-Mama.....
-Jedi brže,zakasnit ćeš u školu.
-Aha.
Odgurnem zdjelicu i u hodniku pokupim torbu. Na vratima me dočeka s jaknom.
–Znaš...Samo bih voljela da mi se vratiš.
Njena se maska raspukne i pojave joj se suze u očima,a lice se raznježi.
Zaposlim se oblačenjem jakne kako je ne bih morala gledati. Boljelo je.
Pomakne mi kosu s očiju dok sam pretraživala jaknu u potrazi za nečim,bilo čim. Osjetivši taj dodir,zamrznem se:
- Moram u školu.
I izletim iz kuće dugim koracima.Udahnem par puta punim plućima kako bih istjerala tu sliku. Ispravim ramena kao da zaista osjećam teret.
Nekoliko minuta kasnije sam bila ispred škole. Puste škole.
Odlučim se prošetati do klupicu. Naglo stanem kada shvatim da je netko već tamo. Odlučivši to ignorirati,pođem naprijed dok ne stanem točno ispred njega.
-Slobodno sjednem?
Podigne glavu i oprezno me promotri, a ja zapazim kako mu kosa lagano leprša na vjetru. Poželim je dotaknuti, no suzdržim se jer bi izgledalo preprisno.
Lagano,gotovo neprimjetno kimne glavom te se na tren pokolebam. Ipak,sjednem.
Proteknu minute dok sam upijala jutarnju ljepotu prirode.No nisam mogla ne zamjetiti da je on pognute glave ,ruku stavljenih u prorez bedara, a da se ta velika ramena neprestano trzaju. Odlučim to ignorirati.
-Hvala.
-Zašto?-zeprepastim se promjenom u njegovom promuklom glasu. Zvučao je tako odsutan,bez trunke živosti,emocija.
-Pa zaboravila sam ti se zahvaliti prošli put.Nije li to ono što pristojni ljudi čine?
-Da. Oprosti.
-Da.
Nagne se unatrag te mu ugledam mali komadić drveta u desnoj ruci i nožić u desnoj.
-Ti rezbariš drvo?-izleti mi zbog siline iznenađenja.
-Da-odgovori odsječeno.
-Oh.-tiho izustim te preusmjerim pogled. Na parkiralištu se pojavilo nekoliko auta. Iz jednog se čula neka čudna glazba. Nije mi se sviđala.
Osjetim komešanje s njegove strane i ugledam kako sprema nožić i drvo. Ustane se,uzme jaknu te mi pogleda u oči i kimne. Uzvratim. Pet minuta kasnije ustanem se i pođem na nastavu. Još samo jedan dan.
~*~
Otvorila sam mamin ormarić s lijekovima. Uzmem jednu ovalnu bočicu u ruku i provrtim je prstima tražeći kakav natpis. Aspirin.Ne. Prevrtim još nekoliko bočica, a onda ih pronađem. Nisu imale natpis,samo obično plavo pakiranje. Dva paketa. Otvorim jednu i istresem nekoliko tableta na dlan. Male, bijele,ovalne s presjekom na sredini.Sagnem glavu i
pomirišem ih.Ne osjetim ništa,samo neprirodno gladak osjećaj pod prstima od kojeg su me prolazili trnci. Tako male, a tako moćne.
Vratim ih u bočicu i stavim obje na policu iza kutije sa zavojima. Promotrim ih nekoliko trenutaka, a zatim položim dlan na vrata ormarića i zatvorim ga.
Spustim se do kuhinje i projurivši,dohvatim jaknu kada progovori mama iza mojih leđa. Okrenem se,odijevajući laganu jaknu i zapazim je naslonjenu na dovratak.
-Nećeš doručkovati?
-Ne,nisam gladna.
-Ah.Treba ti nešto?Novci?
-Ne,imam sve.
-U redu. Vidimo se navečer.
Kimnem i nestanem kroz vrata. Danas nisam žurila jer sam krenula ranije. Prisjetim se plavog pakiranja tableta i osjećaj tih malih,moćnih izvora spasenja na mom dlanu.
Možda to ne bih trebala raditi. Ali progonilo me mamino lice. I njen glas. Način na kojim mi se obraćala. Kao da sam od stakla.
Zastanem pored jednog niskog drveta i isčupam grančicu.Pogladim široke,tamnozelene listove i osjetim hrapavu mekoću. Jednom mi je napravio vjenčić od cvijeća. Bio je vikend,nekoliko tjedana prije završetka škole i odlučili smo obići okolne nedavno uređene parkove šume. Vrijeme je bilo savršeno. Upravo dan prije padala je kiša i još se osjećala svježina u zraku,a bilje je oživjelo te je nesnosne vrućine nestalo barem na ta dva dana. Ležala sam usred livade osjećajući vlati trave na rukama i obrazima. Ipak,bila sam živo svjesna šuškanja grana uokolo mene i laganog tapkanja njegovih tenisice po travi koje se sada činilo bližim.
-Sari,jesi mrtva?-gotovo sam mogla vidjeti osmijeh na njegovom licu.
Uzvratim ne otvarajući oči.
–Samo sanjaj,slone.
Začujem zvukove nalik gušenju te otvorim oči i ugledam ga iznad sebe,velikog i tamnog dok ga je okruživalo sunce. Poput anđela. Koji se smijao toliko da nije mogao doći do zraka.
Ispružim ruke prema njemu i on prisloni obraz u udubinu mog dlana,smirivši se. Na licu mu je bio tek blag osmijeh, a te oči su me promatrale tako milo. Promeškoljim prste osjećajući izraslu bradu. Nasmijem se tome. Odjednom napravi iznimno ozbiljno lice iako mu je rub usnica titrao,a oči zaigrano blistale.
-Gospođice Cori,molio bih vas da se uozbiljite kako bih vam mogao uručiti mali znak moje pažnje. Nadam se dan ćete ga naći dostojnim
sebe.
Glasno se nasmijem i preokrenem na travi stavljajući laktove ukopavši u tlo,a glavu naslonivši na dlanove.
-A ako odbijem uozbiljiti se?
-Uh,onda se bojim da ćemo morati poduzeti neke ozbiljne mjere-kaže polako,uzdišući i tresući glavom sa lažnom zabrinutošću na tom lijepom licu. U trenu skoči iza mene i gotovo sjedne na mene prikliještivši me na tlo.
-Aaaaajoj....Nadrapala sam-podrugljivo kažem.
-Boga mi jeste, gospđice Cori. Tražim zadovoljštvinu.
-Ma,je li?Nešto smo si umislili,što ne?
-Oh,itekako-sagne glavu i usnama mi protrlja zatiljak. Lagano zastenjem.Osjetim kako mu se usne rašire u smiješak na mojoj koži i zapuhne me njegov vreli zrak.
-Pretpostavljam da ste dobili što ste htjeli?
-Ni blizu-i uhvati mi vrat zubima na što se grleno nasmijem. Okrene me ispod sebe i poljubi jako i žustro. Kada smo ostali bez daha,udalji lice par centimetara i zagleda mi se u oči. Ne skidajući pogled,dohvati nešto iza moje glave. Vjenčić.Veliki,okrugao,zelen i s malim žutim jaglacima i bijelim tratinčicama. Postavi jednu ruku ponad moje glave,a drugom mi namjesti vjenčić na glavu. Zatim se sagne i nježno,poput pera,okrzne moje usne ne zatvarajući oči.Osloni čelo na moje, a ja prošapćem:
-Tko te to naučio?
-Ljubiti se?Mary Jo-upita lažnom zbunjenošću jer je dobro znao što pitam.
-Ne,to znam. Tupko-kažem lagano ga lupivši po ramenu.
-Tko te naučio raditi vjenčić?
-Mama-odmakne glavu.
-Ah.Dobro te to naučila-posegnem rukom da mu iz kose izvučem laticu.Nasloni čelo natrag na moje, a ja tiho prošapćem:
-Ljubi me.
Lagano protrlja nos o moj,ne žureći s odgovorom,drsko izazivajući:
-Ljubim te.
Zarežim,frustrirana što sam tako slaba i što je on tako imun.
-Šššššššššš-umiri me i poljubi pokušavajući se istodobno otkotrljati s mene kako me ne bi pritiskao težinom.Nije. A i ja sam to voljela. Obavijem brzo ruke oko njegovih ramena kako ne bi pobjegao.
-Sari,utrnut će mi noge-kaže mičući usne s mojih.Ne otpustim stisak.
-Boljet će te-upozori.
-Briga me-kažem. Videći koliko se nećka,jače ga obuhvatim oko vrata. Sljedeći trenutak bila sam u zraku i sjedila na njegovim bedrima,a on ispod mene.
-Kretenu-izustim ogorčeno namještajući vijenac.
-Priznaj,obožavaš me-i poškaklje me, a ja veselo zacijučem odmičući mu ruke. Stisnem ga bedrima i isplazim mu jezik,a on mi uzme bradu u ruke i primakne moje lice nijegovoj ljubeći me. Pomaknem se, a zatim osjetim.
-Ti pokvarenjače!
-Je,je.Otkrila si moju tajnu.
-Je,veliku.
Grohotom se nasmije, a trenutak kasnije i ja se osmijehnem.
-Hajde,veliki dečko idemo se još prošetati ili možda ne možeš zbog hendikepa?-nedužno upitam lagano zavrtivši kukovima.Zastenje, a ja se nasmijem.Ma,tko je to bio imun?
On sklopi oči,pokušavajući se pribrati. Uzdahnuvši,otvori oči.
-Hajdemo,princezo,uplašit ćemo djecu. Idemo ti malo pokazati divlje prirode-kaže,ulovi me za ruku i namigne.Ustavši se,priljubim se uz njega i ugrizem ga za usnu,mrseći mu kosu.Osjetim kako me njegove ruke obavijaju i smještaju se na mojim leđima. Kao dom.
-Krivo,dušo. Ova je ona pitoma-promrmljam uz njegove usne.
-Vještice. Začarala si me-promrmlja između poljubaca ne izgledajući baš previše tužno zbog te činjenice.
-Princeza vještica i pohotni sluga. Ne zvuči loše.
-Zvuči poput kakvog pornića.
-Da.Ti bi ga sigurno gledao.
Tužno se nasmiješim. Bio je to tako lijep dan. A mi smo bili tako razigrani i...tako blesavi. I ja se toga tako dobro sjećam. Do detalja. Osjetim kako mi se jedna osamljena suza spušta obrazom dok sam buljila u predvorje glavne zgrade škole. Krajičkom oka ugledam tamnu sjenu. Okrenem se.
-Oprosti. Smetam,zar ne?-upita s nelagodom.
Usmjerim pogled natrag predvorju,brišući suzu.-Ne,u redu je.
Stajali smo tako par minuta dok sam se pokušavala obuzdati. No osjećala sam da što ih više suzdržavam, više naviru. Očito se to odražavalo na mom licu jer sam osjetila kako me obuhvaća ruka i zavlači u svoje okrilje. Shvatim da me vodi nekamo te me par trenutaka kasnije posjedne ne odvajajući se od mene. To me tako razgali da suze još više navru.
Kada je prošlo još nekoliko valova suza, postanem svjesna zvukova sličnih štucanju te shvatim da sam to ja. Drhtavo uzdahnem.
Tada začujem još prigušeniji zvuk,nekakvo pjevušenje i postanem svjesne težine ruke na ramenima i trljanja dlanom. Počnem se odmicati brišući vjerojatno crvene obraze od suza shvaćajući intimnost situacije. Ruka se povuče,pjevušenje zamukne. Ne gledajući ga,kažem:-Hvala.
-Čini se da smo propustili prvi sat.
-Žao mi je.
-Ionako nisam imao nikakve želje ići na tehnički.
-To ne znači da je to u redu.
-Da,je.
-Nisi to morao učiniti.
-Da,jesam.
Zašutimo.
-Nisam te viđala prije ovdje.
-Doselio sam se prošle godine.
Kimnem.
-Ti to ne bi mogla ni znati,pretpostavljam.
Ljutito sijevnem očima prema njemu:
-Što bi ti znao o tome?
-Da,vjerojatno ne bih-kaže mršteći se.
-Što hoćeš od mene? Misliš da možeš biti takav sada kada sam se dovela u ovu situaciju? Da,zahvalna sam ti što si mi sada pomogao,ali to ne znači ništa više.
-Gle,gle. Pa ti si ipak osoba.
-Odjebi-pokupim stvari i odem.
|
