petak, 14.05.2010.

Zbogom, do viđenja

Stojim iza zatvorenih vrata. Stojim li s prave strane? Kažu da kad se zatvore vrata, uvijek se otvori prozor. Prozora ne vidim, samo čvrsto zapečaćena mjedena vrata sa usahlim kuglama i s malim ceduljicama na kojima su urezani brojevi 1,2,…304,… 905…Prolazim od jedna do drugih, s jednog kraja do drugog kraja hodnika i putem kao da zaboravljam put do onih prvih. Dodirujem u brzini svaka vrata i uvijek se čine topla i primamljiva kada ih dotaknem. No, kada rukom obuhvatim kugle, prožima me drhtaj i mučan osjećaj krute tjeskobe u grlu. Bez ključa, bez ulaza. I jurim dalje, bezglavo, suludo, raspršeno…luđački polijećem između vrata, tražeći ona koja me neće podmuklo varati. I moj izvor na koncu presahne, a misli pune suza skupljaju se poput roja. Moje lice dotiče zid, hrapav i blijed, a ruke minu u dubini mojih koljena, stapaju se za zelenim sagom. I ja polako nestajem, moj trag zatire se kao da ga pijesak grabi.
A onda neki ugodan, ali stran glas navede oči da razmaknu svoje ralje i ugledaju njegov izvor. Melodioznost glasa opije me u vrtlogu posve novog ili možda obnovljenog, zahrđalog, zadovoljstva. Ruka se sporo odvoji od tla, nerado i lijeno kao korov stogodišnjeg drveta i odgurne tijelo zalijepljeno za zid. Koljena se blago zatresu, nenavikla na napor i težinu. Oči slijepo prate jasno naglašene riječi.
''U početku bijaše riječ!'' I čvrst udarac odzvoni. U tom trenu sve pore se rašire i udahnu taj nepresušan eliksir snage i želje. Začuđenost natjera mišiće lica na rastezanje nalik osmijehu.
Istegnem vrat gladna neodoljivog spoja ljupkosti i gromkosti, prisnog šaptanja i uzvišenog vikanja. I bi riječ. Sveta, bogohulna, mila, gorka, lukava, učena, podmukla, surova, suluda. Upoznah njene boje, prostranstva i čudesa. Proplivah s njome oceanom prepariranih kovitlaca misli, prošetah naga zemljom kraljeva.
Četiri ljeta kasnije, ušima naučih raspoznavati putove. Grčevitom rukom sada pišem obla i uglađena slova, a usnama izričem potoke uma, uvježbanog i upornog poput malog hrčka. Vrata su izblijedjela, povukla se poraženo pred svjetlosti novog prisustva. Škljocaju otvorena kao spomen na širinu koju dlanovi upijahu grabeći se za zlaćane kugle, dok se moj život poput neprekinuta slijeva proteže slobodom . . .
19:07 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 27.04.2010.


Jutra započinju suncima, noći otužnim mrakom.
18:52 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 06.04.2010.

Ovaj svijet najbolji je od svih mogućih svjetova



Moji prsti nježno su gladili malu, crnu, krhku glavicu mačića od dva dana. Jedva se micao, ali primjetila sam trešnju sićušnih udova dok sam ga podizala. Nije mi zauzimao ni cijeli dlan. Njeogva ustašca sada su hlapala za mamom proizvodeći čudne zvukove nimalo nalik pravom mačjem siktanju. Počnem ga polako spuštati u kutiju kada me prepadne dodir na leđima. Mačića malo jače pritom stegnem, a mali jauk promoli se iz glasnica i njegova majka pojavi se odmah do njega panično ga motreći. Okrenem se iza sebe. S budalastim izrazom na licu i samodpadno se podbočivši, gromko rekne: Ne bu ih tu više sutra!
Iritirana što me gleda s visoka ne samo figurativno već i doslovno, spustim mačića u kutiju ostalim mačićima dok ga je majka nježno oblizivala i brzo se podignem na noge iz čučnja. Zaobiđem ga ni ne pogledavši ga no već sljedećeg trena dugim nogama Gregor je koračao uz mene. Nisam znala ni kuda idem, ali svejedno ubrzam korak uočivši da me još uvijek viši.
-Ne prati me!-prosikćem i uputim mu bijesan pogled ispod obrva. On na to samo podigne obrve i slegne ramenima. Nastavi hodati uz mene.
-Ne moraš se sad durit-promrmlja.
-Ne umišljaj si previše-odsječem.
-Aha, sigurno je to razlog.
Naglo promijenim smjer i skrenem iza ugla i izađem iz garaže gotovo trčeći. Dvije minute kasnije sjajne zrake sunca stvarale su mrežu na mom licu dok sam sjedila ispod stare krošnje trešnje. Nisam si mogla pomoći i ne zamišljati kako bijela vrećica s mačićima i kamenjem tone na dno kante s vodom. Nosići im se pune vodom, izbija im dah iz malih pluća, a mala tjelešca trzaju se po posljednji put dok im majka nekoliko metara dalje histerično mijauče sada već s ravnim trbuhom i bjesomučno kopa i njuška tražeći ih. Shvatim da mi hladna suza klizi niz obraz pa dlanom prijeđem preko vrela obraza osjećajući kako se bol skuplja u dnu čela.
-…ni prvi ni zadnji, ni prvi ni zadnjini prvini zadnjiniprvinizadnji…-prelazile su riječi gotovo nečujno preko mojih usana. Pa ipak mi srce uhvati grč , cijedeći bol ispremiješanu s ljubavlju iz njega.
Netko će reći: Glupost!¨Mačaka je ionako previše. Ali svaki je zločin je zločin. Hah,zao čin.Bio on protiv drugog čovjeka, protiv sebe ili bespomoćne životinje, pogotovo tek okoćenih koji nikome ne čine zla već samo žive po zakonima prirode. Ali čovjek više ne živi po tim zakonima, zar ne? Daje si slobodu činiti što ga volja. Ali kakva je to volja ako potkopava slobodu drugoga? Jedan je filozof rekao, ne mogu se sada sjetiti točno imena, da je sloboda nestala kada je čovjek nešto proglasio svojim, a druge budale umjesto da se uspprotive i one nešto proglasile svojim. I tako nastala država. Budale. Zar nikome više nije stalo? Ljubav ili zloba, ma ista stvar.
-E,nije!-gotovo viknem. Dignem se i ne dopustim si sram zbog visoka tona. Činilo mi se da mi je sada trebalo manje vremena nego kada sam odlazila. Uđem u garažu pomalo zadihana kada ugledam kutiju s dekicom praznu pokraj malog sudopera. Ledena strava ispuni mi pluća i poletim prema mjestu gdje se kutija prije nalazila. Ugledam samo klečeći figuru širokih leđa i zatiljak smeđe glave. Ne razmišljajući zamahnem šakom u mjesto ispod rebra. Brzo se odmaknem pomalo šokirana dok se Gregor ,ne očekivajući udarac, spustio na dupe.
-'Bem ti tvoju! Okrene glavu i ljutito me pogleda: Glupačo!
-Gdje su?!
-Di bi i trebali bit, eto di-odvikne iskrivljenih ustiju trljajući leđa. Poželim mu opaliti jedan šamar, ali onda se sjetim…svaki je zločin zločin…Ne bi li trebalo preuzeti odgovornost za njega?Ali tko će da sudi?Isfrustrirana samo drhtavo uzdahnem pregrizavši jezik dok su mi se oči punile suzama. Začujem jedan visok urlik izvana i potrčim na terasu. Kao što sam zamišljala, majka je luđačkim pogledom prelazila sve površine. Sjednem na klupicu i stavim glavu među koljena, zarivši ruke u kosu. Ubrzo osjetim blago trljanje uz nogu, a jauci su sada bili glasniji. Spustim jednu ruku i zatvorenih očiju,pogladim mačku iza uha. Tko je tu više normalan?
22:31 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 05.04.2010.

Porod od svjetlosti

Nakon više od godinu dana, moje misli žele se pretočiti na papir. Pokušale su, nije im išlo i onda si promišljale kako su prije ljudi napisali sve one debele, lijepe i krasne doduše, knjige bez kompjutera i worda? Zato, hvala Microsoftu.
Pisanje oslobađa, ali nikad tako brzo kao kada se piše na kompjuteru. Zaboravila sam to, ne kompjuter već da je pisanje strast kojom ipoljavam sve svoje frustracije i stvaram ljepotu tako reći iz ničega. Cvjetove zla…
Sama sam bila zatrovana i uprljana i ono što mi je najviše značilo previše me vezalo uz neku drugu ljubav zapravo samo poremećaj mog kratkog života. Pisanju se nisam predavala ja već neka strana i ogorčena osoba stisnuta u sebe i ljubomorna na svaki tuđi pomicaj pa makar značio i pomoć.
Pisana riječ me progonila, moja riječ za koju i danas kad je vidim imam osjećaj da se cijedi od krvi, a moja odjeća je žudno upija. Ne želim je pobrisati, želim zaboraviti. To ne znači oprostiti, ali znam da to moram imati ovdje kao kaznu da budem neprestano svjesna što mogu učiniti od sebe, kakva mogu biti. Neka bude moja opomena.
Najdublje isprike svima, ali moje pisanje tada mi više nije bilo utočište, bilo je moj vlastiti pakao jer je zorno svjedočilo mom padu, mojoj slabosti. Pa ipak evo me natrag i ovog se puta nadam ostanku. Naposljetku, pisanje je prevladalo. Moja duša živi. Pobjeda je vječna.
15:33 | Komentari (0) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.